Srce piše, glava misli, prsti se u grču stisli
stih se traži što će dati, da se smiri brza mati..
Dok sin mali sniva, luta, pitanje mi glavom pluta:
Dal’ će znati i umeti, Il’ će ludo život kleti
– ako nešto po zlu krene, hoće li da krivi mene?!
Dal ce snove sam ispelsti ili će ih s leđa stresti?
Hoće l’ hrabro potrčati il’ će drugom uzde dati?!
Dal’ će srcem u daljine da poleti, da se vine?
Dal’ će srcem u planine, preko mora u doline?
Dal’ će i u tuzi znati novom nadom lice prati?
Il’ će sve to, k'o od šale – crnom zemljom zatrpati?!
Pa će tromo samo sesti, pogledom da sunce prati
zaboravu će tek usput naše nade za tren dati…
Tešim sebe kako umem:
sve to moram da razumem!
Rođeni su sami sebi – da polete ili otpuze,
Mogu ja uzalud slati – nadahnute svoje muze…
Kad ga budem u svet slala, spakovaću trista čuda!
Nije bitno kuda ide, nek je vuče bilo kuda…
Kad probere, nek sačuva – ono što mu igra, znači
…a ostatak (da ja ne znam)
…nek slobodno zavrljači…
Ima jedna pjesma, zaboravila sam kako se taj svedski pjesnik zove – nesto slicno, sinu. I divna je. 🙂
Ma kako je to Dzubran lijepo rekao u svom Proroku. “Vasa djeca nisu vasa djeca…” :)) Ne sekiraj se. Vidjeces da ce tvoja djeca izrast u jake i divne osobe.
Jos si clanica hora
Jos se odusevljavas Ducicem
Jos ne znas da places.
Naucices.
Sarajlic, po sjecanju.
Mama.. kupi mi autoooo 🙂